Bitka 18. stoljeća: Kant vs. Constant – transcendentalni vs. utilitarni liberalizam

by

Poznata je rasprava između Immanuela Kanta i Benjamina Constanta, dva najveća zastupnika ideala klasičnog liberalizma s kraja 18. vijeka, o tome da li je dopušteno „lagati iz čovjekoljublja“. Kant je, kao apsolutni etičar branio poznato načelo običajnog prava da je govorenje istine savršena dužnost svakog čovjeka. Constant mu je na to prigovorio da bi apsolutna istinoljubivost, „kada bi se uzela apsolutni i pojedinačno, onemogućila svako društvo“, i kao primjer naveo poznati „argument iz ubice“, koji traži vašeg prijatelja i kojemu svakako nećete reći da se sakrio u vašoj kući, jer ubica, po Constantu, „nema pravo na istinu“. Argument se čini potpuno zdravorazumskim i neoborivim, ali Kant je na njega odgovorio ovim tekstom, ostajući pri svojom prvobitnom stavu, pri čemu je optužio Constanta za utilitarizam (koji poništava svaku moralnost) i potpuno mutnu, selektivnu ideju o «pravu na istinu» (koja podriva osnove prava), te da upravo takav moralni i pravni relativizam uništava temelje slobodnog društva, budući da politiku i empirijske obzire stavlja ispred moralnih i pravnih načela, te se ovdje „moral klanja politici, a ne politika moralu.

 Što je još zanimljivije, za konstrukciju svog odgovora Kant se poslužio argumentom iz „nevidljive ruke“: Čovjekovo endogeno sljepilo (zbog ovog je epistemološkog hendikepa, o čemu je svoje nalaze predstavio u Kritici čistog uma,  i preformulirao govorenje istine u istinoljubivost, tj. poštenje) i nemogućnost sagledavanja posljedica ljudskog djelovanja razlog su zbog kojeg se moramo nepokolebljivo držati moralnog imperativa, koji nam nalaže da bezuvjetno moramo uvijek govoriti istinu:

„Bio je to puki slučaj (casus) da je istinoljubivost iskaza naškodila stanovniku kuće, a ne slobodni čin (u jurističkom značenju). Jer iz njegovog prava da od nekoga drugoga traži da mu za korist treba da laže, slijedio bi zahtjev koji protivrječi svakoj zakonitosti. No, svaki čovjek ima ne samo pravo nego najstrožu dužnost prema istinoljubivosti u iskazima koje ne može zaobići, štetila ona njemu samom ili drugima. On sam, dakle, onome koji od toga trpi time zapravo ne čini štetu, nego nju prouzrokuje slučaj. Jer onaj u tome uopće nije slobodan da bira, zato što je istinoljubivost (ako jednom mora govoriti) bezuvjetna dužnost.“

Šta reći, osim – katalaktičar par excellence.:)

Još jedna zanimljivost je da se argument „nevidljive ruke“ obično shvaća kao utilitaristički i empirijski princip, a ne transcendentalno načelo moralnog djelovanja a priori. Kant ga ovdje koristi za opovrgavanje utilitarizma a u prilog transcendentalizmu i apriorizmu. To, naime, formuliranje principa katalaksije ili „nevidljive ruke“ kao načela a priori, predstavlja ključni doprinos Immanuela Kant filozofskom zaokrugljivanju i pročišćavanju principa klasičnog liberalizma od natruha utilitarizma kod Škota, odakle je ideja izvorno potekla. 

Anyway, vjerujem da će Vam biti zanimljivo pročitati kako je izgledala «bitka 18. stoljeća»: Kant vs. Constant – apriorizam vs. utilitarizam.

 

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s


%d bloggers like this: